Home / Zanimljivosti / SELO U BIH U KOJEM BOŠNJACI I SRBI STOLJEĆIMA ŽIVE U MIRU: KAKO SMO JEDNI DRUGE ČUVALI OD ŠVABA, USTAŠA I ČETNIKA

SELO U BIH U KOJEM BOŠNJACI I SRBI STOLJEĆIMA ŽIVE U MIRU: KAKO SMO JEDNI DRUGE ČUVALI OD ŠVABA, USTAŠA I ČETNIKA

Ima jedno mjesto u Bosni i Hercgeovini u kojem se malo pažnje daje Rezoluciji o vojnoj neutralnosti, političkim kombinacijama, Dejtonu 2… A život teče.

Selo, pedesetak kilometara udaljeno od Banje Luke, sve je samo ne specifično za ovu zemlju. Baljvine, na obroncima Čemernice, iznad kanjona Vrbasa: Donje i Gornje.

U Donjim Baljvinama žive Bošnjaci, njih dvjestotinak. U Gornjim, par kilometara dalje žive Srbi, jedva pedeset, kažu mještani.

Ono što ih čini specifičnim je da, do kada im seže pamćenje, nikada nisu digli ruku jedni na druge. Naprotiv. Štitili su jedni druge u svim ratovima, pa i u ovom posljednjem.

– Zapamtio sam i `41. kada su ovdje ustaše naišle. Oni iz donjeg sela nisu dali nikoga da ubiju ovdje. A isto sada u ovom ratu, oni su bili ovdje do zadnjeg dana ko i mi. Otišli smo iz sela zajedno `95. godine u akciji hrvatske vojske – priča Ilija Oroz iz Gornjih Baljvina.

– Od kada znam za sebe – a imam 86 godina – mi smo živjeli uvijek lijepo. Zemlju smo imali zajedno, međili, radili, nikada se nismo svađali. Školu smo imali jednu… Naiđem u pola noći, svraćaju me muslimani na kafu, stalno je tako. To je kao bratstvo između nas, od kad pamtim.

Do planinskog sela se na putu od Mrkonjić Grada prema Jajcu stiže strmom cestom. Tu su i crkva i džamija, a oba objekta pomagali su u gradnji i jedni i drugi. Bez razlike. Hodža Ilhan Šabić došao je prije sedam godina.

– Nama to nije ništa zanimljivo niti euforično. Mi u stvari živimo normalnim životom, onako kako bi svi trebalo da žive – kaže Šabić za DW.

– Imam kolegu, pravoslavnog sveštenika koji dolazi iz Bočca, zajedno predajemo vjeronauku. Mi sarađujemo i mimo učionice a taj jaranski odnos upravo prenosimo na đake. I ako je nekada postojala granica između djece, sada više ne postoji, jer smo stvorili takvu atmosferu podučavajući ih vjeri, miru, toleranciji i suživotu, da je komšija bilo koje vjere i nacije nekada bolji od brata – priča Šabić.

Nastava u selu odvija se do petog razreda. Školu pohađa desetak djece. Prije 30 godina istu školu je pohađao i Luka Maksimović koji kaže da se ništa nije promijenilo kada je riječ o odnosima između ljudi.

– Više sam imao prijatelja muslimana. Nikada problema nismo imali. Sve bi bilo lakše da je svuda ovako – kaže Luka.

Nikada niko na sudu nije bio

Prije rata u Baljvinama je bilo oko 1.200 stanovnika. Najviše ih se odselilo u Sremsku Mitrovicu i okolinu još prije rata. Neki od njih napustili su Baljvine ali su se ubrzo vratili. Jedan od njih je i Šefko Čaušević.

– Gdje god sam bio, većinom su divlji ljudi ili sam ja navikao na ovu pitomost pa mi je sve drugačije. Ovdje imam Srba komšija koji su mi pomogli više u životu nego neko moj. Ovdje je narod dosta siromašan i nas je dosta i to vezalo. Kažu da niko ovdje u Baljvinama nikada nije bio na sudu. I kada bi došlo takvo vrijeme, ja bih se prije posvađao sa muslimanom nego sa Srbinom – kaže Čaušević.

I u posljednjem ratu su isti odnosi vladali.

– Zamislite, ostati kao u jednom fišeku, u toru, hvala Bogu mi smo ostali. Da nisu komšije bili takvi ljudi, ne bismo opstali. Nismo imali novca ako nam Srbin nije donio, jer mi nismo imali ništa. U ratu su oni imali prodavnicu. Vjerovali ili ne, oni su sakrivali stvari od svojih komšija da bi nama muslimanima davali.

Ono što je opljačkano ili porušeno u ratu ili neposredno nakon rata porušili su „treći“, pričaju mještani, oni koji su prolazili kroz selo. Mještani su branili jedni druge u ovom planinskom selu u zavisnosti koja vojska je u posljednjih stotinu godina prolazila ovim putem.

Oba rata pamti i Anđa Marijanović koja ima preko 90 godina.

– Uvijek je bila sloga. Dokle ćemo, Bože pomozi, ne znam. Valjda ćemo dugo – kaže Anđa.

– Dolazila je vojska sa svih strana. I Švabe ’41 kada su dolazili bili smo jedno, mi se šćućurili i ućutali i niko nas nije dirao. Muslimani nas nisu dali, branili su nas od Švaba i od ustaša, a mi njih nismo dali i čuvali smo ih od četnika i druge vojske. I tako smo preživjeli. Vrlo dobro – priča Lazo Tešanović (95).

Svi u glas govore da je rat bio, rat prošao i niko nikoga nije dirao. Selo je specifično i po desetini stećaka koji su rasprostranjeni po cijelom selu i uvršteni u nacionalne spomenike BiH.

Prema dostupnim podacima, iz Baljvina je u ratu poginulo osam momaka. Četvorica iz Gornjih, četvorica iz Donjih.

 

izvor\telegraf.rs

About receptiizdravlje

Check Also

Neprijatelj pod MASKOM prijatelja: 8 Načina KAKO da prepoznate LAŽNU ljubaznu osobu

Jeste li ikada u životu sreli nekoga ko je uvijek prijatan bez razloga, ali žali …

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *